|
Lyric |
|
|
|
|
Ako sam penjući se, preskakao po tri stepenika, ja sam silazio izvesno i po pet, jer sam se za sekund sručio sa treće galerije u parter, sa rukopisom pod pazuhom. Razume se da nisam poslušao Šapčaninov savet. Teško je to svoje rođeno čedo predati ognju i gledati kako plamen proždire listove, koje je ispisala mladalačka volja i plemenita ambicija. Stavio sam ga u fioku, na dno, ispod mnogih drugih hartija, a izvadio sam iz fioke čist tabak hartije da drugo što počnem pisati. Prolazile su godine, a moje Sumnjivo lice počivalo je mirno i neuznemiravano na dnu fioke. Prolazile su godine i događaji su se valjali. Za nas, pozorišnu publiku, bio je veliki događaj i to kada je jednoga dana Milorad Šapčanin otišao iz pozorišta, a na njegovo mesto došao Nikola Petrović. Ta promena nije značila samo promenu ličnosti, već i promenu režima u pozorištu. Napredna stranka, čiji je eksponent bio Nikola Petrović, zakonima koje je inaugurisala, proširila je slobode svima pojavama javnoga života. Počeo se osećati jedan življi društveni pokret, jedan svežiji dah i mnogo štošta, što je do juče bilo neprikosnoveno, poče dobijati jednu običniju, da ne rečem banalniju fizionomiju. Meni tada pade na pamet da na dnu jedne fioke u mome stolu leži godinama jedan rukopis i učini mi se da je upravo došlo njegovo vreme. Izvadim, dakle, jednoga dana rukopis, stresem sa njega prašinu, pročitam, ispravim i uputim se sa svežnjem pod pazuhom novome upravniku, čija je kancelarija bila na prvome spratu iz Dositejeve ulice, te do koga je lakše bilo dopreti. Ja neću da ponavljam kazivanje o onim strepnjama za vreme očekivanja presude, na koju ipak nisam čekao toliko dugo, jer je pokojni Nikola Petrović bio vredan i predusretljiv čovek. Jednoga dana, nakon dve ili tri nedelje, idući Hilendarskom ulicom, spazih sa protivne strane pokojnog Nikolu Petrovića, koji je tada u toj ulici stanovao. Još na dvadeset metara rastojanja, Petrović udari u glasan i sladak smeh i produži još i kad se zaustavih pred njim. Kada ga prođe smeh, on mi reče: - E, slatko sam se smejao onoj vašoj stvari, pa kad vas videh izdaleka, meni pade na pamet. E, ono je divota, prosto divota! Čitao sam pre neki dan u krevetu i kažem vam, tresao sam se od smeha. Moram vam čestitati, Nušiću! I on mi srdačno prodrmusa ruku, a na mome se licu izli izraz zadovoljstva i ponovo mi prođoše kraj očiju probe, mnogobrojne probe, glavna proba, publika, i zazvoni mi u ušima prvi znak zvonceta za dizanje zavese. - Žestoko, kažem vam, samo, ovaj, dođite vi, Nušiću, još danas k meni da vam dam rukopis... |
|
|
|